Retrospektivna izložba Miroslava Kraljevića organizirana u povodu stogodišnjice smrti jednog od naših najvećih slikara i utemeljitelja hrvatske moderne, svečano je otvorena u listopadu, u nešto manjem opsegu u Požegi, dok će u prosincu zagrebačkoj javnosti biti predstavljen izbor od 190 izložaka, umjetničke i arhivske građe.

Ovo je druga retrospektivna izložba Miroslava Kraljevića nakon izložbe održane davne 1961. Izbor Požege za otvaranje izložbe posveta je zavičajnoj sredini, u kojoj je Kraljević često boravio družeći se sa stričevima, tetom i ostalom rodbinom, s kojom je bio veoma blizak te ju je ovjekovječio na platnima.

Bonvivant, 1912.

Antologijski i retrospektivno organizirana izložba pruža uvid u slojevitost Kraljevićeva opusa koji je nastao u kratkom razdoblju zbog prerane smrti. Izložena djela koncentracija su silnica domaćih i svjetskih utjecaja, smjernica i gibanja uobličenih u jedinstvenost Kraljevićeve osobnosti.

Unatoč bogatoj stručnoj književnoesejističkoj i biografskoj građi o životu i stvaralaštvu Miroslava Kraljevića, ovoj retrospektivnoj izložbi prethodila je samo jedna retrospektiva 1961. i tek malen broj monografskih izložbi. Opsežan katalog koji prati aktualnu retrospektivu nudi revalorizaciju dosadašnjih pregleda stvaralaštva i života Miroslava Kraljevića, zasnivajući se na relevantnoj literaturi naših uglednih stručnjaka kao što su Vera Horvat Pintarić, Igor Zidić te Kraljevićevih suvremenika A. G. Matoša, A. B. Šimića, Miroslava Krleže i Artura Schneidera.

Miroslav Kraljević bio je vrhunski promatrač, lako se fokusirao na pojedinačno i konkretno, bilo da je riječ o detaljima pojedinog ambijenta ili tipologiji ljudskoga karaktera. Bilježio je svijet oko sebe – život ulice, parkove, kavane, krčme i bordele te razne profile ljudi, poput građanina, boema i razvratnika. Najčešći motiv bile su mu žene – lijepe dame i kokete, koje često na poleđini papira postaju razvratne prostitutke. Dualizam umjetnikova karaktera prožima njegov cjelokupni opus – skice, crteže, slike, skulpture. Stalna borba između ljubavi i smrti prožimala je tu senzibilnu nemirnu dušu. Njegova umjetnost bila je svjedočenje njegova života.

Portreti obitelji i rodbine svjedoče o dubokoj povezanosti s domom i obitelji; motivi domaćih životinja i veduta krajolika vezanost uz djetinjstvo i čest boravak u Požegi; interijeri krčmi, kavana i bordela govore o prostorima u kojima je boravio; parkovi i prizori s ulice o doživljaju velegrada koji ga je u potpunosti obuzeo. Svijet koji ga je okruživao bilježi ozbiljnije i klasičnije na slikama, dok doza humora prožima intimne dnevnike skica i crteža, često prepunih satire i cinizma. Unatoč izraženom senzibilitetu i naglašenom nemiru, Kraljević se dobro osjećao gdje god je boravio – upoznavao je svijet brzo, u hodu, bilježeći ono što je u tom trenu zaokupljalo njegovu pozornost. Izoštrenim osjetilima upijao je vizualni identitet prostora, mirise i okuse te atmosferu mirnoga seoskog života i užurbanost zanesenog velegrada.

Autoportret, 1912.

Zavičajni svijet često je prisutan u slikama Miroslava Kraljevića putem karakterističnih motiva seoskoga života. Slikao je požeške krajolike, prostorije obiteljskog doma i dvorišta u kojem je često boravio, niz domaćih životinja od konja i bikova do kokoši i patki, a najintimniji pristup ostvario je u portretima obitelji i bliže rodbine. Navedene teme slikao je iz neposredne blizine boraveći tijekom školovanja sva tri ljeta u Požegi.

Na Kraljevićeve prikaze životinja najviše su utjecali njemački animalisti, minhenski profesor Heinrich von Zügel i prijatelj Rudolf Schramm-Zittau, te poznati hrvatski animalist Nikola Mašić. Od životinja najčešće je slikao konje, često u štali u bočnom položaju, pognute glave dok jedu sijeno. Životinje oblikuje koloristički, naglašavajući pritom njihovu snagu. Slično pristupa u oblikovanju Bika iz 1911. Riječ je jednoj od najuspješnijih animalističkih slika u hrvatskom slikarstvu, ističe jedna od autorica kataloga aktualne izložbe Dajana Vlaisavljević. Prikaz lišen deskripcije ekspresivnim nanošenjem boje gradi vjernu anatomiju slavonskoga bika. Dok su prikazi domaćih životinja zasnovani na isticanju ljepote i fizičkih karakteristika pojedine vrste, portretiranju svoga psa Paše Kraljević pristupa posve drugačije. Riječ je o životinji koju umjetnik izrazito voli, što je vidljivo na Autoportretu sa psom iz 1910. Stavljajući psa u prvi plan umjetnik ističe njegovu pojavu oker tonalitetom krzna čiju toplinu pojačava duboko crnilo elegantnog odijela u pozadini. Položaj ruke na psu govori o privrženosti i toplini njihova odnosa.

Kraljević je često je slikao roditelje i rođake tijekom školovanja, a s time nastavlja i nakon povratka u Hrvatsku početkom ljeta 1910. Posebice se ističe portret nećakinje Ivane Pacher. Slika Mala s bebom iz 1911. prikazuje kćer Kraljevićeve starije sestre Marije koja je umrla od tuberkuloze 1905. Bjelina njezine haljine dominira kompozicijom, a mekoća tkanine u skladu je s nevinošću i ljepotom djevojčice. Njezin smiren i zamišljen pogled te blagi smiješak odraz su Kraljevićeve duboke ljubavi prema sestri i nećakinji. Govoreći o raznim utjecajima, velik pomak vidljiv je u Portretu tetke Lujke iz 1911, prikazane u krupnom planu. Stabla u pozadini s krošnjama oblikovanim u manjim fasetama ispunjenim različitim nijansama zelene boje ukazuju na konstruktivne elemente Cézannea. Riječ je o stvaranju dojma nedovršenosti koji ne svjedoči o površnosti već o bilježenju onoga bitnog i karakterističnog.

Zrelo voće, 1912.

Osim portreta obitelji i rodbine, Kraljević je napravio i niz autoportreta koji svjedoče o snažnoj slikarevoj samosvjesnosti i potrebi za introspekcijom. Često je preispitivao sam sebe i sumnjao u kvalitetu vlastitih djela. Stalna sumnja zahtijevala je trajan rad na sebi i ispitivanje novih mogućnosti. Duboko povezan s vlastitom umjetnošću, Kraljević često slika sam sebe, ne samo na autoportretima već bilježi svoju prisutnost na skicama, crtežima i grafikama koje nastaju za vrijeme boravka u Parizu. Bilježio je svojim likom ono što je proživljavao unutar sebe i u doticaju s okolinom. Djelo Autoportret sa psom iz 1910. Zidić je opisao kao „slavoluk na početku jednog od najpersonalnijih opusa cjelokupne hrvatske likovne umjetnosti“.

Boravak u Parizu od rujna 1911. do listopada 1912. obilježio je boemski način života nabijen erotizmom, dimom cigara i alkoholnim parama. Kraljević je bio promatrač života velegrada, ambivalentan kroničar pariškoga života. Bilježio je ljepote prirode Luksemburškoga parka, ali i zbijene zadimljene interijere krčmi; ljepotu pariških dama, ali i prostitutke poznatih bordela; uglađenu gospodu, ali i pijance i perverznjake.

Teme i motivi velegrada znak su modernizma u Kraljevićevu opusu. On je stvorio moderan život vlastitim djelom. U prikazu Luksemburškog parka Kraljević uvodi novo načelo koje Željko Marciuš u katalogu izložbe definira kao postimpresionističko, navodeći da su kompozicije uspostavljene na obojenim svjetlostima i sjenama travnjaka. Prikazi svjedoče o motivima velegrada, ali i o umjetnikovoj opčinjenosti prirodom. Motivi svetosti i ljubavi poput prikaza Madone i Bogorodice te ljepota prirode čest su bijeg od opskurnih mračnih motiva koji vječno variraju na granici ljubavi i smrti. Za razliku od opijenosti ljepotom prirode prisutne u prikazima Luksemburškoga parka, djelo Most na Seni iz 1911. jedno je u nizu skiciranih doživljaja urbanih motiva koje svjedoči o utjecaju Maneta. Melankolično raspoloženje dominira prikazom ostvarenim toplim tonalitetom smeđe boje nanesene gustim kontinuiranim potezima. Sažetim prikazom motiva dočarana je ambijentalnost modernog velegrada.

Miroslav Kraljević u Parizu portretira dobroga prijatelja Antu Masovčića na slici Bonvivant 1912. Riječ je o jednom od najpoznatijih Kraljevićevih portreta koji prikazuje novinara i pisca kazališnih kritika kako uglađen i dotjeran sjedi u naslonjaču. Detalji poput monokla, cilindra, štapa i rukavica svjedoče o besprijekornoj eleganciji. Da je riječ o osobi koja uživa u hedonističkom načinu života, osim držanja i samozadovoljna smiješka, svjedoči i samouvjerenost kojom portret odiše. Kraljević, i sam okarakteriziran kao bonvivan i flaner, unio je u prikaz karakteristike osobnog svjetonazora.

Jedna od glavnih preokupacija Kraljevićeva života bile su žene. Hedviga Sternberg jedina je poznata žena uz koju se Kraljević emocionalno vezao. Ona je bila glavni pokretač Kraljevićeve erotske mašte u Požegi, gdje su se viđali, a nakon odlaska u Pariz često ju je zamišljao i vizualizirao u svojim erotskim prikazima.

Prizori žena u Kraljevićevu opusu variraju od umjerenih senzualnih prikaza na slikama do lascivnih i opscenih prizora lezbijki u crtežima. Njegova stalna unutarnja borba između romantične ljubavi i krajnje vulgarnosti vlada pariškim opusom. Odnos prema ženi i spolnosti Kraljević izražava u djelima naglašene seksualnosti. Djevojka u modrim čarapama primjer je jednostavne ljepote djevojke koja odjevena u kombine sjedi na krevetu očekujući nekoga. Naglašena senzualnost i putenost ženskog tijela prisutne su u slikama Olimpija i Aprés. Prikazi su to s jasnim konotacijama jeftinih hotela ili bordela gdje žene očekuju mušterije.

U ciklusu erotičnih prikaza zanimljivo je djelo Zrelo voće,  gdje uz ženski opušteni lik u ležećem položaju muškarac kleči posesivno grleći veliku bundevu i grožđe. Muškarac je leđima okrenut ženskom liku iskazujući pritom svoju nezainteresiranost i fokusirajući se na bundevu u svojim rukama. Razlika u anatomiji muškog i ženskog tijela dodatno je pojačana izrazito mišićavim tijelom muškarca. Razlog takvu oblikovanju muškoga tijela leži u promatranju proba muških plesača u Ruskom baletu. Zahvaljujući prijatelju Anti Masovčiću, Kraljević je imao priliku pratiti probe ruskih baletana. Uz očigledno nadahnuće Nižinskim, Zidić ističe mogućnost utjecaja Meštrovićevih muških figura na ranijim radovima, primjerice na djelu Muški akt s leđa, nastao 1911, godinu prije Kraljevićeva kontakta s Ruskim baletom. Usporedbom s Milošem Obilićem i vidovdanskim junacima vidljivi su mogući utjecaji na Kraljevića, posebice ako uzmemo u obzir da mu skulptura nije bila strana. Osim izvedbe kiparskih djela, skulpturalnost je prisutna u njegovim naslikanim likovima. Nadalje, Zidić nadahnuće Meštrovićevim djelima pronalazi u Kraljevićevim slikama duhovnoga karaktera. Madona i Bogorodica s anđelima djela su nastala 1912. u kojima je pri oblikovanju vidljiv Meštrovićev tip žene karakteristične izduljene linije nosa, duguljasta ovalna lica s pokrivalom za glavu kakvim se Meštrović često koristio u prikazima majke ili majke i djeteta.

Bolest je imala presudnu ulogu kod Kraljevića u načinu na koji je doživljavao život. Makabrički prizori obješenih beživotnih tijela pasa izražavaju očaj i bezizlaznost situacije krhkoga duševnog stanja pogođena neizlječivom bolešću, kao i mnogi groteskni crteži karikaturalno prikazanih žena i muškaraca. Očekivanje tragičnoga kraja rezultirala je eskalacijama osjećaja od maksimalne ekstatičnosti i opijenosti životom do krajnje melankolije i mračnih promišljanja o skorašnjem kraju. Autoportret nacrtan kredom i ugljenom prikazuje mršavo, ali mišićavo tijelo umorno od borbe s bolešću. Prikaz je to mladića čije fizičke karakteristike i karakter lica svjedoče o čovjeku koji je bio spreman osvojiti svijet i u vječnoj borbi između dobra i zla, duhovnosti i čistoće, poroka i opijata utrti nove pravce hrvatske umjetnosti.

Kraljević povezuje i ujedinjuje individualne karakteristike pojedinih stilskih pravaca i slikara i ujedinjuje ih u univerzalne odrednice vizualnog i emotivnog doživljaja pariškog velegrada. Stvorio je slikarski svijet na tematskoj i strukturalnoj razini iz kojeg je svatko uzimao ono što mu je odgovaralo i što je prepoznao kao nešto novo što mora slijediti. Ili kako je autor teksta u katalogu i jedan od autora izložbe Zvonko Maković napisao: „Kraljevićeva najveća zasluga leži u činjenici da se na njegovu djelu artikulirala generacija koja je do kraja razvila one teze koje je on, zbog kratkoće života i efektivnog stvaralaštva, uspio tek zacrtati.“

 „Kao obično sve što je dobro, nije se svidilo. Proglasiše stvari za ‘maškerade’ i dapače požališe, što je bio u Parizu, gdje svi ‘polude’ i naravno ustvrdiše da je prije bolje radio itd. – jednom riječju, veliko zgražanje. Mi svi mlađi, koji smo vjerovali u njegove stvari, veselili smo se, jer nam je to baš zgražanje naše publike dalo novi dokaz i učvrstilo vjerovanje, da je prva Kraljevićeva bitka dobivena (ako se uopće može kod nas govoriti o borbi i bitci).“

Ljubo Babić (Dokumenti, vrijeme, galerije, Moderna galerija, Zagreb, 2011)

 „Kraljević je bio gospodsko razmaženo dijete, koje se nije trebalo tako mučiti kao Račić za najobičnije potrebe života. I u tom je sva razlika između njega i Račića. Račić je ozbiljno konstatiranje istinitosti, a Kraljević je čas patetična, rekao bih namještena, čas lagana, zabavna, gotovo neozbiljno jakom notom u karikaturu nabačena stvarnost. Dok je u Kraljevića neka gospodska, da ne kažem snobovska elegancija, kod Račića je nema. Kod Kraljevića je više ukus a manje zrenje, kod Račića je obratno; jedno je radnik a drugo je nemirni lelujavi slikar i gospodičić.“

Ljubo Babić (Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 1934)

Majstor portreta

 „On je najbolji naš portretist ruke, i u tome Goyin đak, slikajući golotinju žensku Manetovim verizmom i tražeći kao impresionist sintezu u jednostavnom potezu i što prostijem koloritu, idući tu tragom majstora kao Daumier, Španjolci i klevetani Cézanne. U portretu je već gotov majstor, pa je već danas pored neumrlog Bukovca prvi savremeni naš portretist, prvi naš astrolog lica i hieromant ruke, prvi naš slikar duše u tajni glave i zagoneci prstiju.“

G. Matoš (Slike Miroslava pl. Kraljevića, Savremenik, br. 1, Zagreb, 1913)

„To je svjež i jak talent… Njegov je Autoportret od sviju portreta najbolji.“

G. Matoš (Hrvatska sloboda, br. 117, 1911)

Sljedbenik Cézannea i slikar Golgote

 „Jedno od prvih njegovih djela bijaše njegov portret – portret mladića s umnim čelom i dubokim pogledom. Ali na te oči kao da već bila sjela sjena smrti: Upali obrazi odviše jasno su odavali, da će prva bura slomiti taj organizam. A duša u tom tijelu bila je puna i prepuna života. Tko ga je čuo kako s najvećim nadama govori o budućnosti svoje umjetnosti, kako se zagrijavao za umjetnička pitanja kod nas kako je s pravim mladenačkim revolucionarstvom raspredao o novim epohama tomu će nezaboravan ostati taj početnik, koji je u dvije godine postigao kolosalnu tehničku vještinu. Sljedbenik čvrstog poteza Cézannea i slikar Golgote, Miroslav Kraljević morao je u svom životu, izvan umjetnosti da bude pravi asketa. Čuvao je slabo svoje zdravlje žrtvujuć se jedino radu.“

G. Matoš (osvrt na izložbu objavljen u Savremeniku, iz siječnja 1913. te iz nekrologa objavljena u časopisu Vijenac, br. 12, 1913)

„On je zgazio takozvane zakone. I stao sam govoriti nezakonito, bez akademske mudrosti; ali duboko. Pustio je druge da pokazuju što su naučili u akademijama, da na svojim platnima predaju o anatomiji. Kraljević je otkrio nama svoju golu unutrašnjost. On nam se otkrio kao nijedan drugi naš slikar dosada.“

A. B. Šimić (Miroslav Kraljević, Vijavica, br. 1, Zagreb, 1917/18)

„Kraljević nema nikakvih dodirnih točaka s našom starijom umjetničkom generacijom, u kojoj su problemi, oko kojih je on nastojao, ostali sve do danas tuđi. On govori o svome umijeću jezikom dosada u nas nepoznatim pa nije čudo, da je morao djelovati nekud revolucijarno kod publike, koja se je  bila priviknula, da u umjetničkim djelima traži i nalazi lijepu anektodu i slikovitu namještenost.“

Artur Schneider (Miroslav pl. Kraljević, Savremenik, br. 11, Zagreb, 1918)

„Na licima tog dvadeset trogodišnjeg mladića čita se bijeda. Račić nema u sebi one gaya scienze velikožupanskog sina i plemića Kraljevića, on je mrk i tvrd. Dok je Kraljević temperamentan, fantastičan i toulouse-lautrecovski senzualan, Račić je ozbiljan i bez ikakve erotike.“

Miroslav Krleža (O smrti slikara Josipa Račića, Eseji I, Minerva, Zagreb, 1933)

„Od svih slika i slikara jače je na njega utjecala stvarnost koju je živio. Kao mnoge velike ličnosti koje žive na otvoren način, tako je i Kraljević imao pomično unutrašnje motrište i mogao je opažati i misliti u različitim smjerovima istodobno; zato ga i jest teško klasificirati.“

Vera Horvat Pintarić (Miroslav Kraljević, Globus, Zagreb, 1985)